Prokletstvo Tutankamonove grobnice – što stoji iza mita?

17. veljače 1922., okupilo se dvadesetak uzvanika  u pretkomoru duboko u Dolini Kraljeva, elitnom egipatskom gradu mrtvih. Arheolozi i egipatski dostojanstvenici bili su tamo kako bi vidjeli otvaranje pogrebne komore kralja Tutankamona. Iako je već vanjska soba grobnice otkrila riznicu egipatskih umjetnina i namještaja, istraživači su se nadali da će pronaći nešto više – nedirnutu mumiju kralja Tutankamona. Dok je Howard Carter, glavni arheolog ekspedicije, čistio kameno punjenje između dvije sobe, publika koja je bila prisutna sve je promatrala u tišini. Nakon desetak minuta intenzivnog rada, Carter je načinio mali otvor, dovoljno velik da proviri i vidi kako se svijetlost odbija od zidove obložene čistim zlatom.

Dok je blago poznatijih egipatskih kraljeva i kraljica odavno bilo opljačkano, Tutankamon je ležao netaknut u grobu, tisućama godina zaštićen od provalnika zahvaljujući ostatcima drevnog građevinskog projekta. Iako su provalnici barem dva puta ušli u grobnicu, nikada nisu prošli kroz vrata druge pogrebne komore.

Tijekom nekoliko sljedećih godina Carter je izvadio najpoznatiju zalihu egipatskog blaga ikada pronađenu. Lijes od čistog zlata i poznata maska spokojnog lica zasjenili su sve ono što je do tada bilo pronađeno. Ipak, iskopavanje grobnice mladoga kralja postalo je poznato i iz drugih, za neke, jezivijih razloga.

U travnju 1922., financijer projekta, Lord Carnarvon  umro je zbog komplikacija od uboda komarca. Onda mu je uginuo i pas. I drugi ljudi povezani sa iskapanjem počeli su umirati pod čudnim okolnostima.

Počele su kružiti glasine da je lord Carnarvon sa svojim suradnicima probudio „prokletstvo mumije“, prokletstvo kojim su faraoni prema predajama kažnjavali one koji diraju njihove ostatke. Natpis koji je navodno bio uklesan na Tutankamonovu grobu je upozoravao: „Smrt će doći na brzim krilima svim onima koji ometaju počinak faraona.“

Postoji li prema tome istina iza ovoga prokletstva? Može li se osoba stvarno razboljeti od drevnog groba?

Europska i Američka javnost već pogođena egiptomanijom, bila je također obuzeta idejom prokletstva mumije. Novine su senzacionalistički objavljivale vijesti o smrti  članova ekspedicije i njihovim bližnjima. Richard Bethell – asistent Howarda Cartera, Bethellov otac – lord Westbury, A.C. Mace – Carterov partner i Elizabeth Carnarvon su žrtve „osvete faraona“ prema novinarima. Sudeći prema popisu žrtava, rođeni egipćani nisu bili zahvaćeni kletvom.  Carter, koji je bio popularan zbog preživljavanja kletve (barem do 1939., kada je umro) koliko i zbog pronalaska mumije, mrzio je senzacionalizam koji se stvarao oko iskopavanja. Bio je duboko uznemiren zbog želje javnosti da sluša toliko o praznovjerju. Čak je pokušavao uvjeriti ljude da faraonske kletve uopće ne postoje u egipatskim obredima za mrtve. Natpisi na grobovima često su sadržavali zaštitne formule, poruke za zastrašivanje neprijatelja iz ovog ili onog svijeta, ali obično su sadržavale dobre želje za ukopanoga.

1933., njemački egiptolog, profesor Georg Steindorff, napisao je pamflet o faraonskim kletvama, pokušavajući srušiti mit. Proučavao je živote i smrti „žrtava“ kletve, utvrdivši da mnogi nikada nisu bili u blizini iskapanja, te su imali samo slabe veze sa arheolozima i financijerima iskapanja.

No, kao i sve kletve, ona o Tutankamonovom grobu zaglavila se u mašti javnosti. Osamdeset godina nakon otvaranja grobnice, „British Medical Journal“ objavio je znanstvenu studiju o prokletstvu mumije.  Mark R. Nelson sa sveučilišta Monash u Australiji, ispitao je stopu preživljavanja 44 zapadnjaka koja su prema Carterovim zapisima bila u Egiptu tijekom iskopavanja i pregledavanja grobnice. Nelson je pretpostavio da  kletva kao  „fizički entitet“  ima moć naškoditi samo  onima koji su fizički bili prisutni na otvaranju komore ili lijesa (čime je izuzeo psa lorda Carnarvona).  Nelson je definirao nekoliko specifičnih datuma izlaganja: 17. Veljače 1922. – otvaranje trećih vrata, 3. Veljače 1926. – otvaranje sarkofaga, 10. Listopada 1926. – otvaranje lijesa i 11. Studenog 1926. – pregledavanje mumije. Za ljude koji su bili prisutni na više od jednog otvaranja ili ispitivanja, Nelson je obračunao povećano izlaganje mumiji.

Od 44 identificirana zapadnjaka, 25 je bilo prisutno tijekom otvaranja ili ispitivanja. Ovih 25 u prosjeku su živjeli 20, 8 godina nakon izloženosti, a oni koji nisu bili prisutni živjeli su u prosjeku 28, 9 godina nakon 1926. Prosječna dob u trenutku smrti za one koji su bili izloženi  iznosi 70, a za one koji nisu bili izloženi 75 godina. Nelson je ovim istraživanjem utvrdio da ne postoji nikakvo prokletstvo.

No, što ako postoji znanstveno objašnjenje za neke fenomene koji su pogrešno shvaćeni kao kletva? Može li grob već bolesnu osobu učiniti još bolesnijom, dovoljno da umre?

Nadnaravna objašnjenja  o prokletstvu mumije diskreditirana su pažljivim prijevodima zaštitnih formula na grobnici, proučavanjem egipatskih pogrebnih običaja, pa čak i modernim istraživanjima, ali mit o prokletstvu odbija nestati.

Neki još uvijek vjeruju da može postojati znanstveno objašnjenje za smrt Lorda Carnarvona koje ga povezuje sa Tutankamonovom grobnicom.  Carnarvon je umro od bakterijske infekcije koju je uzrokovao ubod komarca. To je dovelo do sepse i upale pluća. Je li izloženost otrovnim patogenima u grobnici mogla dovesti do smrti već bolesnog čovjeka?

Carter je tvrdio da je grob bio slobodan od bakterijskih tvari, ali suvremena istraživanja pokazuju da bakterije koje napadaju dišne putove mogu biti prisutne u drevnim grobnicama. Sarkofazi sadržavaju formaldehid, sumporovodik i plin amonijak –sve tvari koje oštećuju pluća. Drevno meso, voće i povrće koji se nalaze u pogrebnim darovima, da ne spominjemo mumificirana ljudska tijela, mogu privući opasne plijesni kao što su Aspergillus niger  i  Aspergillus flavus , dok iz izmeta šišmiša mogu nastati gljivice.

No bez obzira na potencijal za neugodne mikroorganizme, stručnjaci smatraju kako smrt Lorda Carnarvona nije povezana s grobnicom. Umro je van sezone istraživanja, u doba godine kada je prevruće za kopanje u Egiptu. Mogao je biti izložen bakterijama, gljivicama i plijesnima mjesecima prije svoje smrti.

Carter je također tvrdio da su uvjeti u grobnici bili mnogo čistiji nego veliki dio Egipta iz tadašnjeg doba, tako da je veća mogućnost da je Lord Carnarvon pokupio infekciju negdje u modernom Kairu 1920-ih gdje je i umro, nego li u Tutankamonovom osamljenom grobu. Čak da je osoba i dobila infekciju iz groba, bilo bi gotovo nemoguće reći jesu li uzročnici infekcije u stvari – drevni.

No bez obzira na bakterijski sadržaj, svaki antički grob nesumnjivo vodi prema pričama o duhovima ili kletvama  koje nemaju uporišta čak ni uz najbolji motiv da ih se pronađe.