Stephen Hawking (1942. – )

Posted on Updated on

hawkingNjegovo ime poznato je gotovo svima. Njegov životni put i rad možda manje, ali kada netko spomene genijalnog fizičara u invalidskim kolicima svi znaju da je riječ o Stephenu Williamu Hawkingu.

Hawking se rodio 8. Sječnja 1942., u Engleskoj.

On je teorijski fizičar, kozmolog, autor i direktor Istraživačkog centra teorijske kozmologije pri sveučilištu Cambridge. Među njegovim najznačajnijim radovima je suradnja sa fizičarom sir Rogerom Penroseom na teoremu gravitacijske  singularnosti u okviru opće relativnosti, teoretska predviđanja da crne rupe emitiraju zračenje i otpuštaju čestice – što je po njemu i dobilo naziv Hawkingovo zračenje. Hawking je prvi objasnio kozmologiju sjedinjenjem opće teorije relativnosti i kvantne mehanike. Pobornik je teorije o više svjetova u kvantnoj mehanici.

Počasni je član Kraljevskog društva znanosti i umjetnosti, doživotni član Papinske akademije znanosti, dobitnik predsjedničke medalje slobode – najviše civilne nagrade u Americi. Radio je i kao profesor matematike na Cambridgeu od 1979. do  2009.

Postigao je međunarodni uspjeh u populariziranju znanosti, izdajući djela u kojima je govorio o svojim vlastitim teorijama i svemiru u cjelini. Njegova „Kratka povijest vremena“ ostala je listi bestsellera 237 tjedana, što je ujedno i rekord koji je neka knjiga imala.  Tako je ušao  i u Quinessovu knjigu rekorda.

Hawking boluje od rijetke i teške bolesti motornih neurona, poznate kao amiotrofična lateralna skleroza (ALS). S vremenom bolest je napredovala, pa iako su mu prilikom dijagnosticiranja liječnici dali svega dvije do tri godine života, on s bolesti živi već pedeset godina. Danas je gotovo potpuno paraliziran i komunicira putem računala koje stvara glas.

Svoje školovanje Hawking je započeo u osnovnoj školi Byron House, čije je progresivne metode kasnije okrivio za neuspjeh u učenju čitanja dok je ondje boravio. Kada se obitelj preselila u St. Albans, devetogodišnji Hawking krenuo je u drugu školu na nekoliko mjeseci. Ondje su odmah prepoznali iznimno inteligentno ali po malo ekscentrično dijete. Vrijeme obroka često je provodio sam, obično čitajući neku knjigu. U obitelji Hawking velika se pozornost pridavala obrazovanju.

Prepoznavši genijalnost svoga sina, Stephenov otac imao je veliku želju da mu sin pohađa elitnu školu Westminster, ali  Stephen je bio bolestan na dan prijemnog ispita. Obitelj nije mogla plaćati školarinu bez stipendije, pa je dječak ostao i dalje u školi St. Albans. Pozitivna posljedica bila je to što je Stephen ostao u krugu svojih bliskih prijatelja s kojima je igrao društvene igre, izrađivao vatromet, modele zrakoplova i brodova, te je sudjelovao u dugim diskusijama o kršćanstvu i ekstrasenzornoj percepciji. 1958. godine, sa samo 16, izradio je računalo od dijelova sata, telefona i drugih različitih recikliranih dijelova. Iako je u školi bio poznat kao „Einstein“, Hawking i nije bio toliko akademski uspješan. S vremenom pokazao je izrazito zanimanje za znanstvene predmete, te inspiriran svojim učiteljem matematike odlučio se na studij matematike. Otac mu je savjetovao da studira medicinu na Oxfordu, gdje je i sam studirao. U to vrijeme Oxford nije imao studij matematike, pa se mladi Stephen odlučio za fiziku i kemiju. Iako mu je dekan savjetovao da sačeka sljedeću godinu, Hawking je nagrađen stipendijom nakon  prijemnog ispita 1959.

Otišao je na Oxfordsko sveučilište sa 17 godina. Prvih 18 mjeseci dosađivao se i bio usamljen. Bio je mlađi od ostalih studenata i akademski rad je smatrao smiješno laganim. Njegov profesor fizike Robert Berman kasnije je rekao „Za njega je bilo dovoljno samo znati da nešto može biti učinjeno i on bi to učinio bez ičije pomoći.“ Promjena se dogodila na drugoj i trećoj godini studija, kada se Hawking potrudio da postane jedan od momaka sa sveučilišta. Razvio se u popularnog, živahnog i zabavnog mladića kojega je zanimala klasična glazba i znanstvena fantastika. Dio transformacije bio je razultat odluke da se pridruži veslačkom klubu. Trener veslanja primijetio je da je Hawking bio osoba sklona riziku, jer je vodio svoju veslačku posadu opasnim rutama što je nerijetko rezultiralo oštećenim brodovima. Hawking je procijenio da je učio oko 1000 sati u tri godine koliko je proveo na Oxfordu. To je bilo sat vremena dnevno. Ove neimpresivne navike u učenju dovele su ga do problema na završnim ispitima. To ga je navelo na odluku da odgovara samo na pitanje iz teoretske fizike umjesto onih koja zahtijevaju  činjenično, akademsko znanje. Prvoklasni počasni stupanj bio je uvjet za upis na Cambridge, što je bio njegov daljnji plan. Tjeskoban, slabo je spavao noć prije ispita, i krajnji rezultat je bio granica između prvoklasnog i drugoklasnog počasnog stupnja. Svjestan da su ga svi doživljavali kao lijenog i neodgovornog studenta, Hawking je na pitanje da opiše svoje planove za budućnost rekao: „Ako me nagradite počastima prve klase, odlazim na Cambridge. Ako primim drugu klasu, ostajem na Oxfordu, tako da očekujem da ćete mi dati prvu.“

Profesori su mu već namjeravali dati više ocjene nego što je očekivao, jer prema Bermanu, ispitivači su bili dovoljno bistri da shvate da pred njima stoji netko mnogo inteligentniji od njih samih. Nakon završetka  preddiplomskog stupnja sa najvišim počastima, te nakon puta u Iran sa prijateljima, započeo  je svoj diplomski rad na Cambridgeu 1962.

Prva godina doktorskog studija za Hawkinga je bila teška. Bio je veoma razočaran kada mu je dodijeljen Dannis Sciama za mentora, umjesto Freda Hoylea kojega je priželjkivao. Smatrao je svoga mentora neadekvatnim za rad na općoj relativnosti  i kozmologiji. Također se borio sa zdravljem. Primijetio je veliku nespretnost u svojim pokretima na završnoj godini na Oxfordu, uključujući pad sa stepenica i poteškoće prilikom veslanja. Problemi su se pogoršavali i govor mu je postao blago nerazumljiv. Njegov otac primijetio je promjene kada je Stephen došao doma za božićne praznike, te su tada počela opsežna medicinska ispitivanja. Dijagnoza oboljenja motornih neurona stigla je kada je imao 21 godinu. Liječnici su očekivali da mu preostaje još dvije do tri godine života. Nakon dijagnoze Hawking je pao u depresiju, iako su mu doktori savjetovali da nastavi sa studijem on je smatrao kako to nema smisla. U vrijeme kada mu je bolest dijagnosticirana razvijao se i njegov odnos sa Jane Wild s kojom se i zaručio 1964. Kasnije je izjavio da su mu zaruke dale nešto za što je imalo smisla živjeti. Unatoč napretku bolesti – poteškoćama sa hodanjem bez pomoći, gotovo nerazumljivog govora – vratio se radu sa  velikim entuzijazmom.  Počeo je razvijati svoju reputaciju briljantnog i oštroumnog znanstvenika kada je javno izazvao obranu rada Freda Hoylea  i njegovog doktoranda Jayanta Narlikara 1964.

Kada je započeo studij na Cambridgeu vladala je velika debata među fizičarima o  gorućim teorijama o nastanku svemira. To su bile teorije velikog praska i teorija stabilnog stanja. Inspiriran teoremom Rogera Panrosea o prostorno vremenskom singularitetu unutar crnih rupa, Hawking je to primijenio na cijeli svemir. 1965. napisao je rad o ovoj temi. Dogodilo se još pozitivnih pomaka, Hawking je primio istraživačko članstvo na Gonville i Caius sveučilištu, te se iste godine i vjenčao.  Obranio je svoj doktorski rad  pod nazivom „Singularnost i geometrija vremena i prostora“.  Dobio je najviše počasti, od kojih je jednu podijelio sa Penroseom.

Te godine u suradnji sa Penroseom proširio je svoj teorem singularnosti. On nije uključivao samo postojanje singularnosti nego i teoriju da je svemir postao kao singularnost. 1970., objavili su dokaz da svemir ispunjava teoriju opće relativnosti  te da se uklapa u modele kozmologijske fizike koje je razvio Alexander Friedman te da je sve počelo kao singularnost. Tijekom kasnih šezdesetih, zdravstveno stanje mu se dodatno pogoršalo, te je gotovo u potpunosti izgubio mogućnost pisanja. Kako je gubio mogućnost pisanja paralelno je u glavi razvijao kompenzacijsku vizualnu metodu, uključujući viđenje jednadžbi u geometrijskim pojmovima. Fizičar Werner Israel usporedio je to sa Mozartovom mogućnošću da sklada cijeli simfoniju u glavi bez da je zapiše. Kako bilo, Hawking je bio ovisan o pomoći drugih ljudi ali odlučan u odbijanju da mu se bilo kako pomaže na akademskom planu zbog njegovog hendikepa. Želio je da ga se prije svega cijeni kao znanstvenika, kao pisca na drugom mjestu i u svim stvarima koje su bitne kao normalno ljudsko biće sa željama, ciljevima, snovima i ambicijama kao svaka druga osoba.

1970. Hawking je otkrio ono što je postalo poznato kao drugi zakon dinamike crnih rupa, da ni prilikom sudara crna rupa nikada ne može postati manja. Predložio je četiri zakona o mehanici crnih rupa, radeći analogiju sa termodinamikom. 1973. Hawking je započeo intenzivna istraživanja kvantne gravitacije i kvantne mehanike. Na njegovu žalost, izračuni koje je dobio bili su kontradiktorni sa njegovim drugim zakonom dinamike crnih rupa, koji je glasio da crna rupa nikada ne može postati manja.  Istraživanje mu je pokazalo da crne rupe emitiraju zračenje, danas znano kao Hawkingova radijacija/ zračenje, koje se može nastaviti sve dok ne iscrpe svu energiju i ispare. U početku, ova teorija bila je iznimno kontroverzna. Ipak, nakon opsežnih istraživanja ona je prihvaćena kao veliki napredak u teorijskoj fizici. Nekoliko tjedana nakon objave rada, Hawking je primljen kao član  u Kraljevsko društvo, te je tako postao najmlađi znanstvenik u povijesti koji je time nagrađen. Kada je počeo raditi na Kalifornijskom institutu tehnologije i znanosti, njegova obavezama pretrpana žena  Jane je predložila da prime u kuću studenta koji će se u zamjenu za besplatno stanovanje brinuti o njemu. Tu ulogu dobio je danas priznati i popularni fizičar Bernard Carr.

1975. vratio se u Cambridge kao izvanredni profesor. U kasnim sedamdesetima razvio se ogroman interes javnosti za crne rupe, pa je Hawking gostovao u mnogim emisijama koje su se bavile tom tematikom. Njegova popularnost izvan znanstvene zajednice polako je rasla. Također je primao izvanredne nagrade za svoja dostignuća. Imenovan je redovnim profesorom gravitacijske fizike 1977. Sljedeće godine dobio je medalju Albert Einstein i počasni doktorat na sveučilištu Oxford. Tada mu je glas već bio potpuno izobličen i mogli su ga razumjeti samo obitelj i najbliži prijatelji. Za ostale, njegove riječi uvijek bi prevodio netko tko ga je mogao razumjeti. Te godine dobio je najprestižnije profesorsko mjesto na svijetu, tzv. Lucasian profesor matematike na Cambridgeu. (Na tom mjestu bila su neka od najvećih imena i znanosti, Isaac Newton i Paul Dirac)

Hawking je započeo novu tezu o postanku svemira 1980-ih. 1981.predložio je teoriju o tome kako svemir nema granicu, nema svoj početak niti kraj. U suradnji sa Jim Hartleom razvio je model poznat kao Hartle – Hawkingovo stanje. To je teorija kako prije Planckove epohe svemir nije imao prostorno vremenske granice, prije velikog praska vrijeme nije postojalo i koncept postanka svemira je beznačajan. Početna singularnost klasičnih modela velikog praska, zamijenjena je područjem nalik Sjevernom polu.  Nitko ne može putovati sjeverno od sjevernog pola, ali tu nema granice, to je jednostavno točka gdje sve sjeverne linije susreću i završavaju. Na početku, prijedlog o zatvorenom svemiru bez granica zahtijevao je uplitanje božanskog stvaranja. Ipak, Hawking je to objasnio ovako: „Ako svemir nema granica i ako je samostalan i uzdržljiv… Bog ne bi imao nikakvu slobodu izbora o tome kako je svemir počeo.“

Hawking ipak ne odbacuje mogućnost postojanja Boga. U svojim ranijim radovima govorio je o Bogu u metaforičkom smislu. U Kratkoj povijesti vremena napisao je: „Ako otkrijemo kompletnu teoriju , to bi bio konačan trijumf ljudskog razuma – do tada bismo trebali poznavati um Boga.“ U istoj knjizi on sugerira da je postojanje boga nepotrebno za objašnjavanje podrijetla svemira.

Nagrade su se nastavile nizati, ali svjestan da one ne mogu platiti račune i zabrinut za školovanje svoje djece, odlučio je napisati popularno znanstvenu knjigu te je potpisao ugovor sa izdavačkom kućom.  Za vrijeme posjeta CERN-u dobio je tešku upalu pluća koja mu je bila gotovo fatalna. Stanje je bilo tako kritično da su liječnici predložili njegovoj supruzi da isključi aparate koji su ga održavali na životu. Ona je odbila. Nakon toga urađena mu je traheotomija i oduzela mu i ono što mu je ostalo od govora. Kao način komunikacije koji mu je preostao bilo je podizanje obrva da bi ukazao na slova koja su se nalazila na tabeli. Potom je primio računalni program zvan „Equalizer“ od Walta Woltosz-a. U programu koji i danas koristi, koristeći prekidač on odabire fraze, riječi ili slova sa zaslona od 3000 skeniranih. Program je originalno pokretan na računalima. Računalni inženjer potom je razvio maleno računalo koje je prilagodio Hawkingovim invalidskim kolicima te ih ondje fiksirao. Oslobođen potrebe da netko prevodi njegov govor, Hawking je komentirao da sada komunicira bolje nego li prije gubitka glasa. Glas koji koristi ima američki naglasak i više se ne proizvodi. Usprkos dostupnosti drugih glasova, Hawking je zatražio svoj originalni glas, govoreći kako preferira svoj elektronički glas i da se već identificirao s njime. Uz pomoć novog pomagala bio je u mogućnosti završiti svoju knjigu koja je ubrzo oborila sve rekorde.

Postigla je izvanredan uspjeh, prevedena je na nekoliko desetaka jezika, prodana u 9 milijuna primjeraka i nalazila se četiri godine na listi bestsellera.  Medijska pažnja bila je intenzivna, te su ga mnogi mediji nazvali „Gospodar Svemira.“ Dok je postizao uspjeh i slavu, njegova supruga se nalazila u teškim problemima. U jednom intervjuu u to vrijeme rekla je da je njezina uloga bila samo u tome da ga podsjeća na to da nije bog. Njegova agnostička uvjerenja kosila su se sa njezinom čvrstom katoličkom vjerom. Privatnost obitelji bila je narušena, neprestana prisutnost medicinskih sestara i medija tjerali su ih do ruba.  To je dovelo do rastave i Hawkingovog povezivanja sa medicinskom sestrom koja se brinula o njemu.

1992. snimljen je film o njemu pod producentskom palicom Stevena Spielberga. Iako je Hawking želio da film bude više znanstveni nego biografski, dogodilo se suprotno.

I danas Hawking dobiva mnoga pisma u kojima ga za pitaju za mišljenje o postojanju Boga. Iako je ranije dao odgovore na to, u posljednje vrijeme sve više istupa u javnost sa svojim razmišljanjima o mnogo stvari.

Izjavio je da nije vjernik u uobičajenom smislu te da vjeruje kako svemirom upravljaju zakoni znanosti. U intervjuu objavljenom u Guardianu Hawking koncept raja smatra mitom, vjerujući kako nema raja niti zagrobnog života, te da je takva ideja bajka za ljude koji se boje mraka.

2011., kada je bio narator u prvoj epizodi američke TV serije „Curiosity“ na Discovery Chanelu, Hawking je izjavio:

„ Svi smo slobodni da vjerujemo u ono što želimo, a moj stav je da je najjednostavnije objašnjenje da Boga nema. Nitko nije stvorio svemir i nitko ne usmjerava našu sudbinu. To me dovodi do duboke spoznaje. Vjerojatno ne postoji raj, niti život nakon smrti. Imamo ovaj jedan život da cijenimo veliki dizajn svemira, a za to, ja sam iznimno zahvalan.“

Na Googleovoj konferenciji izjavio je da je filozofija mrtva. On smatra da filozofi nisu držali korak s modernim napretkom znanosti, te da su znanstvenici postali nositelji baklje otkrivanja u našoj potrazi za znanjem. On je rekao da filozofski problemi mogu biti objašnjeni modernom znanosti, posebno pomoću novih znanstvenih teorija koje nas vode u drugačiju i vrlo različitu sliku svemira i našeg mjesta u njemu.  2013. dao je podršku u legalizaciji potpomognutog samoubojstva za trajno bolesne pacijente.

Svi smo mi različiti, ali dijelimo isti ljudski duh. Možda je u ljudskoj prirodi da se prilagodimo – i preživimo. 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s