Rasputin: smrt čovjeka kojega su smatrali nadnaravnim bićem

Posted on

Legenda o Rasputinu započela je gotovo istoga trenutka kada je njegovo hladno, beživotno tijelo izvučeno iz vode. Gregor Efimovič Rasputin, čovjek koji je tvrdio da ima božanske moći ali u kojemu su neki vidjeli samoga vraga – prema legendi bio je gotovo besmrtan. Ista legenda govori o tome da su ga ubojice prvo otrovale, zatim su dva puta pucali u njega, pretukli ga, da bi ga na samom kraju bacili u hladnu rijeku Malaya Nevka gdje je potonuo  i ugušio se.

Koliko ima istine u ovoj legendi i slaže li se povijest s njom?

Rasputin se rodio na samom početku godine 1869., u sibirskom selu Pokrovskoye. Kao mladić razvio je veliko zanimanje za vjerski misticizam. U određenoj dobi je napustio svoju obitelj i otišao u obližnji samostan, gdje je proučavao teologiju i sa redovnicima je raspravljao o biblijskim tekstovima (iako on sam nije bio redovnik).

1890., Rasputin je tvrdio da je imao viziju Djevice Marije i to je protumačio kao božji znak da je on u životu predodređen za neku veliku ulogu. Počeo je tvrditi kako ima moći duhovnog iscjelitelja i da kroz molitvu može liječiti bolesti. Njegova reputacija je sve više rasla i na kraju ga je odvela u St. Petersburg gdje su ga uočili car Nikola II i carica Aleksandra, vladajući par loze Romanovih. Oni su čuvali tajnu u svom bolesnom sinu Alexisu koji je rođen sa hemofilijom. Nasljedniku Romanovih bilo je suđeno da umre od krvarenja prije nego što dobije priliku preuzeti očevo mjesto na tronu Rusije. 1907., dječakovo zdravlje se veoma pogoršalo i niti jedan liječnik nije mu mogao pomoći. Očajni Romanovi stavili su sudbinu svoga nasljednika u ruke Rasputinu. On je stigao u palaču i molio je nad dječakom, a njegovo stanje se navodno poboljšalo.

Tijekom sljedećeg desetljeća, Rasputin je s kraljevskom obitelji razvio veoma prisan i utjecajan odnos te je dobio komplicirano ali neosporno mjesto u visokom ruskom društvu. Alexandra je bila uvjerena kako je Rasputina poslao bog da spasi njezinog sina, da bi joj on na kraju postao jedan od najbližih ljudi. Svoju novu ulogu Rasputin je iskorištavao kako bi djelovao na društvo i politiku. Sva njegova djelovanja na ovom području bilo bi teško navesti jer to zahtijeva sasvim drugi i dugačak tekst.

Dovoljno je samo reći da je Rasputin postao primijećen, u nekim krugovima i na zlom glasu, te si je stvorio političke i vjerske neprijatelje, od kojih su neki odlučili ukloniti dosadnog i napadnog seljaka.

Prvi atentat na Rasputina došao je u ljeto 1914. U svome rodnom selu je izboden  nekoliko puta nožem u trbuh. Preživio je pokušaj ubojstva ali je oporavak trajao dugo i činilo se kao da ga je promijenio. Počeo je piti učestalo i mnogo, tvrdio je kako se teško može usredotočiti na svoje iscjeliteljske moći i postao je vrlo sumnjičav i oprezan prema svima za koje je smatrao da su mu neprijatelji. Njegova sumnja bila je opravdana jer je 1915. otkriven drugi pokušaj atentata ali je spriječen prije nego što je izveden.

Godinu kasnije, Rasputinova reputacija je značajno oslabila. Rusiji je u  Prvom svjetskom ratu išlo loše, a dio krivnje, s pravom ili ne, pao je na Rasputina. Njegovi politički neprijatelji bunili su se protiv Rasputinovog utjecaja koji je imao na sudstvo, šireći glasine o njegovoj seksualnoj vezi s caricom. Ruski tisak ga je demonizirao, proširena kraljevska obitelj nije ga podnosila, a i veliki dio naroda bio je umoran od priče o njemu.  Svjestan potonuća ugleda, Rasputin je svoje kolege upozorio na novi atentat koji se priprema na njega. Pokazalo se da je i trebao biti zabrinut jer su njegovi neprijatelji 1916. imali  više sreće nego prethodnih godina.

Vodeći urotnik protiv Rasputina bio je princ Felix Jusupov, suprug careve nećakinje. Felix i još četvorica muškaraca odlučili su namamiti Rasputina u kuću Jusupovih u St. Petersburg i naumili su ga ondje ubiti pod okriljem mraka u nadi da će njegova smrt pridonijeti sreći Romanovih. U svojim memoarima, Jusupov je opisao plan:

Smatrali smo da je najsigurniji način da ga ubijemo upravo otrov. To ne bi ostavilo nikakve tragove ubojstva. Naša kuća na Moici odabrana je kao mjesto izvršenja. Dao sam opremiti stan u podrumu kuće i on je sada izvrsno mogao poslužiti za ostvarenje našega plana. Dogovorili smo da ćemo dati Rasputinu dovoljnu dozu cijanida kalija kako bi ga odmah ubili. Namjeravao sam ostati sam s njime u kući. Ostali bi došli ako bi mi zatrebala pomoć.“

Danas imamo tri izvora informacija o tome što se zbilo u stanu u podrumu. Prva dva su pisani podatci Jusupova i Vladimira Puriškeviča koji je ujedno bio i drugi zavjerenik. Njihovi se zapisi o večeri odlično slažu jedan s drugim. Treći izvor je rezultat autopsije Rasputinova trupla i on govori drugačiju priču.

Sve je počelo u noći kada je Rasputin stigao u Jusupovljev dvor gdje mu je pokazan podrumski apartman. Jusupov mu je ondje ponudio čaj, kolače i alkohol koji su bili zatrovani cijanidom. Ovo je mjesto gdje se izvori počinju razilaziti. Priča kaže da je Rasputin uzeo otrovani kolač i čaj ali da nije podlegao. Tek se požalio na „tešku“ glavu i kiselinu u želucu. Priča koju je prepričao Puriškevič jednaka je ovoj iako on nije niti bio u sobi.

Nalazi obdukcije pak ne odgovaraju ovoj priči. Autopsija nije pronašla trag cijanida u njegovom želucu iako je otkrila veliku količinu neprobavljenog alkohola. Znali su da traže otrov jer je Jusupov već priznao zločin. Iako je moguće da obdukcijske tehnike sa početka 20.stoljeća nisu bile u mogućnosti otkriti otrov, liječnik koji je izvodio autopsiju tvrdi da ga nije bilo. Ako ne, zašto?

To je nemoguće točno odgovoriti. Možda urotnici jednostavno nisu dali dobru dozu. Možda tvar koju su imali nije bila cijanid. Možda je Jusupov dodao stvari koje se nisu dogodile kako bi priču napravio dramatičnijom. Nikada nećemo znati zasigurno. Neki su tvrdili kako je Rasputin bio pod zaštitom duhovnih bića koja su očistila otrov iz njegovog tijela. Kada bi ovo bio slučaj, mora se reći da je imao lošeg zaštitnika jer ga nije uspio zaštititi od onoga što je uslijedilo.

Oko dva sata iza ponoći, urotnici su postali nestrpljivi. Ako uskoro ne ubiju Rasputina, neće moći njegovo  tijelo sakriti prije jutra. Pola sata kasnije, strpljenja da se čeka Rasputinova smrt u potpunosti je nestalo. Jusupov se vratio u podrum sa revolverom i ispalio metak Rasputinu u trbuh iz velike blizine. Rasputin je pao, izgledajući kao  mrtav. Priča urotnika ipak kaže kako ni taj metak nije bio dovoljan. Rasputin je ležao više od sat vremena, a onda se opet nešto dogodilo.

Odjednom sam vidio lijevo oko otvoreno. Nekoliko sekundi kasnije i desno oko počelo je drhtati, a zatim se kapak podigao. Tada sam vidio oba oka – zelene oči zmije – zure u mene sa izrazom đavolske mržnje. Užasna stvar se potom dogodila. Sa iznenadnim nasilnim nastojanjem Rasputin se podigao na noge, a iz usta mu je pjenilo. Divlji urlik odjeknuo je po sobi, a njegove ruke su grčevito parale zrak. Pojurio je prema meni, pokušavši me  uhvatiti za vrat i zario je prste u moja ramena poput čeličnih kandži. Oči su mu bile izbuljene, kao da će ispasti iz duplji, a krv mu je curila iz usta.“

Nakon što je napao Jusupova, Rasputin je jurnuo pokraj njega i pobjegao iz kuće. Urotnici su  opet pucali u njega dok je bježao. Pucali su mu u leđa  i u glavu.

Autopsija pak pokazuje drugačiju sliku. Pronađene su tri rane, dvije na torzu, a treća po sred čela – što je uvelike kontradiktorno priči da je u njega pucano dok je bježao (rekli bismo da će rana biti na stražnjoj strani glave) . Bilo je i ostatka baruta oko rane, što sugerira da je pištolj bio blizu, ne udaljen više od pola metra. Kirurg je također rekao kao kut ulaska metka odgovara nekom ležećem položaju. Drugim riječima, obdukcija je pokazala da je u Rasputina pucano s leđa, da se srušio, okrenuo, a zatim mu je pucano u glavu dok je bio na samrti.

Ako je obdukcijski nalaz točan, kako ćemo objasniti taj golemi raskorak sa Jusupovljevim izvještajem? Teško je i na to odgovoriti točno. Možda je liječnik na autopsiji pogrešno interpretirao nalaze ili je Jusupov namjerno izmislio ovu priču kako bi Rasputina učinio strašnijim nego što je bio. Vjerojatno je istina da su Rasputinu pucali u leđa i dodali su taj završni metak u njegovu glavu kako bi potvrdili da je mrtav. Čini se razumnije nego priča da ranjen, pijan i otrovan Rasputin ustaje, tuče svoje atentatore i bježi uokolo. Na žalost, ne postoje dodatni povijesni izvori koji bi opravdali ove silne kontradikcije. Unatoč različitim okolnostima događaja, atentatori i liječnik rekli su istu stvar – da je Rasputin umro od metka u glavi. Iako se priča pogrešno prenosila po medijima i s koljena na koljeno misterioznim pričama koje su obavijale Rasputina, činjenica je da je ipak umro lakše nego što se to željelo prikazati.

U trenutku kada je ispalio metak u Rasputinovo čelo, Jusupov je bio poprilično bijesan, uzeo je nekakvo željezo i njime počeo udarati mrtvog čovjeka. Ovo je prebijanje koje je Rasputin preživio prema pričama (osim ako izuzmemo dio da je autopsija potvrdila da je umro od metka). To da je možda bio živ u tom trenutku teško je povjerovati, s obzirom na liječničku dokumentaciju, ali neke web stranice i povijesne knjige tvrde da je bio živ jer je upravo njegovo preživljavanje bilo važno za stvaranje legende. Prema tim  izvorima, Rasputin je još uvijek disao kada je ubačen u ledenu rijeku Malaya Nevka. Kao dokaz tome mnogi su tvrdili kako je pronađena velika količina vode u Rasputinovim plućima, što znači da je disao. Drugi tvrde da je njegovo tijelo pronađeno sa rukama koje su činile znak križa – još jedan „jasan“  dokaz da je živ bačen u rijeku.

Ono što je istina – autopsija nije potvrdila vodu u plućima. I dok su na fotografijama Rasputinove ruke slobodne i u čudnom položaju – jasno je da ne čine ništa što bi nalikovalo na križ. Ovi detalji dodani su pričama kroz godine samo kako bi se potvrdila priča o tome kako ga je teško bilo ubiti.

Legenda kaže da je Rasputin bio otrovan, ustrijeljen, pretučen i utopljen. Povijest kaže da nikada nije otrovan, da je umro od metka koji mu je probio mozak, a ni udarci ni hladna rijeka nisu odigrali ulogu u njegovoj smrti.  Priča koju su smislili zavjerenici zanimljiva je, no nije niti približno zanimljiva kao priča  o životu Rasputina. Taj sibirski seljak odigrao je važnu ulogu u posljednjim danima dinastije Romanovih i njihovog pada koji je vodio do komunističke revolucije 1917. Rasputin je bio fascinacija povjesničara i laika gotovo cijelo stoljeće. Sigurno je da mu ne treba priča o čudnoj smrti kako bi i dalje ostao fascinantan lik.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s