Životinjska predviđanja događaja: vidovitost, osjetljivost ili jednostavno – glupost

Posted on Updated on

Paul-The-Octopus--007

2007. godine mediji su doslovno prokuhali zbog članka koji je objavljen u visoko cijenjenom znanstvenom časopisu New England Journal of medicine, a članku je stajalo da mačak imenom Oscar ima sposobnost točnog predviđanja koji će pacijenti u izvjesnom rehabilitacijskom centru u Providenceu (Rhode Island, SAD) sljedeći umrijeti. Prema članku, mačak bi se sklupčao uz pacijenta sve dok on ne bi umro.

Ova priča se pokazala jako popularnom pa je njezin autor, dr. David Dossay koji je gerijatar u Centru, napisao knjigu i u njoj proširio priču o čudesnim prediktivnim sposobnostima mačka Oscara na 240 stranica.  Oscarova priča postala je dio svake liste vidovitih životinja u svim vrstama medija, te se upravo ovaj slučaj navodi kao potvrda teza o nadnaravnim mogućnostima životinja, jer ipak, članak je objavljen u tako poznatom znanstvenom časopisu.

Ipak, ako ste zagovornik ovakvih mogućnosti, nemojte se previše radovati. Uvodni dio časopisa koji jasno nosi naziv Perspektive obuhvaća eseje i osobna mišljenja. Članak dr. Davida Dossay-a bio je u ovom dijelu časopisa te sigurno nije predstavljen kao dio istraživanja nego kao zabavna anegdota. Dossay ne spominje da je to bilo znanstveno ili bilo kakvo ozbiljno proučavanje ponašanja mačaka.

DO trenutka objavljivanja knjige, Dossay je naveo kako je Oscar predvidio oko pedeset smrti. No, propustio je istaknuti kako ne postoje nikakvi prikupljeni ili obrađeni podatci o tome nego nam ostavlja da mu vjerujemo na riječ. Kad bi ovo i bila istina, nema podataka o tome koliko često Oscar posjećuje ostale pacijente i koliko se zadržava s njima. Budući da je riječ o centru za stare i bolesne, logično, većina pacijenata je stara i smrtno bolesna, te ostaju u Centru sve do svoje smrti tako da je za vidovitog Oscara jako teško biti u krivu. Nema zabilježenih podataka o tome koliko je prošlo vremena od Oscarove posjete pa do smrti pacijenta, nema vremena trajanja Oscarovog posjeta, nema usporedbe sa posjetima drugim pacijentima, nema nikakve analize o tome koliko pacijenata Oscar uopće posjeti tokom dana niti koliko pacijenata posjeti nakon tog pacijenta koji kasnije umire. Štoviše, Dossay navodi da je za narativne svrhe napravio neke promjene koje odstupaju od stvarnih događaja. Iz ovoga što se zna o Oscaru, nema dokaza da je riječ o bilo kakvoj moći predviđanja, bilo da je riječ o vidovitosti ili o nekom načinu prepoznavanja mirisa i percepcije ponašanja pacijenta na samrti.  Priča je gotovo sigurno potvrda pristranosti radnika Centra: da više primjećuju Oscarovo ponašanje koje potvrđuje njihovo vjerovanje, na isti način na koji su neki od radnika u Centru uočili da imaju više posla oko pacijenata za vrijeme punog mjeseca (ovo je uvjerljivo nedokazana tvrdnja). Ipak, o sposobnostima mačka Oscara ne možemo ništa znati sa sigurnošću s obzirom na to da nije urađena nikakva znanstvena studija. Sve dok se na taj način ne potvrdi, imamo samo slatku priču ali ne i vidovitog mačka.

1994. Rupert Sheldrake, biokemičar i istraživač paranormalnih pojava, šokirao je medije objavom da psi koriste vidovnjačke sposobnosti kao bi utvrdili kada će im se vlasnik vratiti kući. Radio je intenzivna promatranja na psu koji se zvao Jaytee, a navodno je utvrdio kako Jaytee izlazi na trijem nekoliko trenutaka prije nego što mu se vlasnik vrati doma. Sheldrakeov rad je kritizirao profesor Richard Weismann, u najvećoj mjeri zbog toga što mu je istraživanje išlo u smjeru pronalaska dokaza za svoje tvrdnje. Prema Weismannu, prvo je trebalo skupiti podatke pa onda tražiti neki uzorak. Recimo, da bi prognoza bila uspješna, bilo bi potrebno izmjeriti koliko dugo prije vlasnikovog dolaska Jaytee izlazi na trijem, koliko puta to učini, a koliko ne. Weismann je zbog toga napravio vlastito istraživanje sa Jaytee u kući njegovog vlasnika ali je prethodno utvrdio parametre kakvo bi se ponašanje moglo računati kao uspješno predviđanje. Ograničio je minimalno vrijeme zadržavanja na trijemu prije dolaska vlasnika na dvije minute. Međutim, kako se i očekivalo, pas se nije zadržavao toliko dugo. Ipak, postoji još jedan obrazac ponašanja psa koji je srušio Sheldrakeovu tvrdnju – pas je tokom cijeloga dana izlazio na trijem i vraćao se u kuću.

Sheldrakeova metodologija je potpuno kriva, nalik onoj koju koriste kreacionisti. To se naziva zabludom Teksaškog strijelca: Ispucavanje metka u zid, a zatim crtanje mete oko metka. Weismann je za razliku od Sheldrakea, prvo nacrtao svoju metu, a Jayteevo ponašanje ju je u potpunosti promašilo.

Hobotnica po imenu Paul postala je popularna za vrijeme nogometnog prvenstva u Njemačkoj, 2008. Hobotnica je živjela u Oberhausenu (Njemačka).  Tijekom prvenstva u Paulovu nastambu stavili su dvije kutije sa hranom, jednu označenu Njemačkom zastavom, a drugu Poljskom s kojom je Njemačka uskoro trebala igrati. Paul se nahranio iz kutije sa Njemačkom zastavom i Njemačka je pobijedila u utakmici. Za vrijeme turnira, Paul je točno predvidio 2/3 rezultata. No, za vrijeme svjetskog prvenstva, Paul je pogodio 100% rezultata, a to je podvig koji se čini nemogućim osim ako je doista, na neki način, bio inspiriran.

Mnogi su odmah konzultirali matematičare koji se u pravilu koriste analogijom ždrijeba. Paulove šanse za točnim predviđanjem rezultata utakmice bile su 1:64.  Uz stotine životinja u svijetu koje se koriste kao proroci, teoretski je bilo sigurno da bi jedna mogla pogoditi svih osam rezultata, a to je ujedno Paul kojega smo  svi zapamtili.

Ipak, analogija ždrijeba ovdje ne funkcionira. Paul je za procjenu dobio samo utakmice koje je igrala  Njemačka, a budući da je Njemačka vrhunski tim (na kraju je osvojila drugo mjesto) postoji i veća vjerojatnost da će pobijediti bilo koju utakmicu.

Hobotnice su vrlo inteligentna bića i iako su slijepe za boje, lako prepoznaju oblike. U šest situacija Paul je 2008. doplivao do  Njemačke kutije svaki put ali je dva puta promašio. Nakon što je naučio da se u kutiji sa njemačkom zastavom nalazi hrana, plivao je prema onoj označenoj linijama njemačke zastave.

Na prvenstvu 2010. Paul je odabrao pobjedu Njemačke pet od sedam puta. U osmoj, finalnoj utakmici, Njemačka nije ni sudjelovala pa je Paul imao 50:50 šanse za tu utakmicu i točno je odabrao. Dakle, imao je osam pogodaka od osam pokušaja. Većina ovih stvari se može objasniti Paulovim povjerenjem u njemačku zastavu kao i njemačkim tendencijama ka pobjedi. Ipak, ovo ne objašnjava promašaje.  Ipak, za one koji razmišljaju glavom, vrijedi spomenuti da je u sva tri preostala slučaja, kada Paul nije odabrao Njemačku (2 puta) i kada Njemačka nije igrala utakmicu (1 put), uvijek odabrao zastavu koje je imala tri podebljane, vodoravne pruge.  Tri od pet puta kada je odabrao Njemačku u svojoj savršenoj sezoni 2010., bio je to protiv države koja je imala potpuno različitu zastavu. Je li Paul doista vidovit ili je sve ovo samo slučajnost?

Vjerojatno niti jedno od toga. On je jednostavno hobotnica koja ima izvrstan vid za prepoznavanje oblika i inteligenciju, pa je znala da će pronaći hranu gdje god ima tri podebljane, vodoravne pruge.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s