Kad svećenik glumi psihijatra: Zašto je opasno?

Posted on

Ovih dana Hrvatsku je obišla priča o svećeniku, don Ivanu Babiću koji je krenuo stopama svoje braće u Bosni  i Hercegovini, točnije fra Ive Pavića. O čemu je riječ mogli ste vidjeti u različitim medijima ali ono što mi je posebno privuklo pažnju jeste to da je Babić u župnu kuću primio četvoro psihičkih bolesnika koje pokušava izliječiti molitvom oduzevši im tablete koje su im psihijatri propisali kao dio terapije.

To nije tako neuobičajena priča, događaji su to koji se redovno odvijaju u svećeničkoj praksi. Međutim, svećenici koji to prakticiraju gotovo uvijek  rade bez dozvole svojih nadređenih i bez dozvole Crkve, a vjernici bi to trebali znati. Ovakve stvari nemaju odobrenje iz Vatikana jer pozadina tih priča nije bezopasna. Neću ovdje ulaziti u okupljanja u crkvi, molitve, sastanke i ostale stvari koje smatram bezopasnima nego na manipulaciju psihički oboljelim ljudima. Naime, na ovom jeftinom pokušaju prikupljanja svojih sljedbenika, Babić i sve njegove kolege sa sličnom praksom doista ugrožavaju ljudske živote igrajući se tako opasnom stvari kao što je ljudski mozak.

Koja je opasnost od prestanka uzimanja terapije?

Psihofarmakologija težih psihičkih poremećaja uključuje načelo optimalnog liječenja koji podrazumijeva odgovarajući izbor lijekova, pravilno doziranje, prepoznavanje  i upravljanje nuspojavama kao i odgovarajuće trajanje liječenja.

Postoji značajna literatura koja podržava sve ove komponente liječenja utemeljene na dokazima za većinu psihičkih bolesti. Pažnja je najmanje usmjerena na prestanak uzimanja lijekova pogotovo kada se dugotrajni tretman preporučuje za većinu stanja, od promjene raspoloženja, anskioznosti, depresije i težih poremećaja. Međutim, stopa i način prekida uzimanja lijekova može utjecati na tijek i prognozu i kod raspoloženja i kod psihotičnih poremećaja. To je posebno važno s obzirom na to da se preporučuje relativno kratko liječenje antidepresivima kod bipolarnog poremećaja i intervalne upotrebe antipsihotika kod promjena raspoloženja i psihotičnih poremećaja. Štoviše, oko 50% pacijenata neće se ponašati u skladu sa prijedlozima liječnika, neće propisano koristiti lijekove i prekinut će korištenje svojom odlukom.

Analogna opažanja koja su provedena kod pacijenata sa bipolarnim poremećajem  i shizofrenijom u novije vrijeme tiču se prekida uzimanja lijekova. Nekoliko odvojenih studija pokazalo je da prekid liječenja kod pacijenata sa bipolarnim poremećajem čije stanje je stabilizirano terapijom dovodi do znatno većeg  i ranijeg rizika od recidiva, osobito manije. Logično, brzo u odnosu na postupno prekidanje terapije dovodi do znatno većeg rizika od povratka bolesti osobito u prvih nekoliko mjeseci praćenja.

Kada je riječ o shizofreniji, prekid uzimanja terapije također povećava rizik od recidiva, osobito u prvih šest mjeseci od prestanka tretmana. Iz ovoga se izvodi zaključak da bi zbog  nepridržavanja uputa liječnika, kao terapijska intervencija ili kao pokušaj liječenja nekom alternativnom metodom –  tijek razvoja psihijatrijskih poremećaja bio znatno pod utjecajem tih odluka, a ishod liječenja neizvjestan.

Postoje komparativni podatci koji govore u prilog povećanog rizika od recidiva s prestankom uzimanja terapije kod unipolarne depresije i anksioznosti. Ova zapažanja preko psihijatrijskih sindroma imaju potencijalno snažne implikacije. Prvo, prekidanje i početak uzimanja različitih lijekova bez obzira na njihovu terapeutsku korist može promijeniti tijek bolesti koja se liječi. Drugo, neslaganje pacijenta sa korištenjem određene terapije ne izaziva samo kratkoročne teškoće jer ako se prekid uzimanja lijeka dogodi naglo mijenja se dugoročna prognoza bolesti. Pacijentima je stoga potrebno više edukacije o opasnostima i negativnim utjecajima prekida terapije, pogotovo ako je prekid nagao. Treća stvar povezana s ovim promatranjima jeste to da je potrebno sustavno istraživanje kako bi se mogao odrediti negativan utjecaj promjene lijekova, njihova zamjena drugima ili potpuni prekid na konačan ishod bolesti i njezin daljnji razvoj. Postoji veći broj pretkliničkih dokaza o funkcijskim i neurobiološkim promjenama koje nastupaju s prekidom uzimanja terapije koje su biokemijski analogne s gore navedenim kliničkim promatranjima.

Prekid liječenja predstavlja i dodatne probleme. Prestanak uzimanja svih antidepresiva, a osobito selektivnih inhibitora pohrane serotonina s mogućim izuzetkom fluoksetina je povezana sa sindromom prekida koji se ispoljava tegobama sličnima gripi kao i gastrointestinalnim problemima koji se mogu ublažiti ponovnim uzimanjem terapije. Iznenadan prekid uzimanja terapije kod nekih bolesnika može izazvati maniju ili hipomaniju, bez obzira na to jesu li prethodno imali manične epizode u svojoj povijesti bolesti.

Dakle, iz svega navedenoga primjetno je kako prekid uzimanja terapije bez nadzora liječnika nije niti malo poželjan, posebno ne kada se to čini na nagovor svećenika koji psihičke bolesti tretira kao opsjednutost zlim duhovima ili vragovima. Budimo sigurni u jedno, svećenici ne mogu liječiti psihičke bolesti koliko god dobre namjere imali, a ovakva praksa kakvu ima Babić ne nalikuje uopće dobroj namjeri.  Za postati stručnjak koji liječi psihičke bolesti u oblasti psihijatrije potrebno je u idealnom scenariju samo za fakultetsko obrazovanje oko 10 godina, a to je mnogo više od 5 godina teološkog fakulteta koji, budimo realni, uglavnom nema veze s onime što ti ljudi rade.

 

Reference i podatci:

1. Masand PS. Tolerability and adherence issues in antidepressant therapy. Clin Ther 2003;25:2289-304.

2. Faedda GL, Tondo L, Baldessarini RJ, et al. Outcome after rapid vs gradual discontinuation of lithium treatment in bipolar disorders. Arch Gen Psychiatry 1993;50:448-55.

3. Baldessarini RJ, Tondo L, Floris G, et al. Reduced morbidity after gradual discontinuation of lithium treatment for bipolar I and II disorders: a replication study. Am J Psychiatry 1997;154:551-3.

4. Viguera AC, Baldessarini RJ, Hegarty JD, et al. Clinical risk following abrupt and gradual withdrawal of maintenance neuroleptic treatment. Arch Gen Psychiatry 1997;54:49-55.

5. Greenhouse JB, Stangl D, Kupfer DJ, et al. Methodological issues in maintenance therapy clinical trials. Arch Gen Psychiatry 1991; 48:313-8.

6. Mavissakalian M, Perel JM. Clinical experiments in maintenance and discontinuation of imipramine therapy in panic disorder with agoraphobia. Arch Gen Psychiatry 1992;49:318-23.

7. Harvey BH, McEwen BS, Stein DJ. Neurobiology of antidepressant withdrawal: implications for the longitudinal outcome of depression. Biol Psychiatry 2003;54:105-17.

8. Rosenbaum JF, Fava M, Hong SL, et al. Selective serotonin reuptake inhibitor discontinuation syndrome: a randomized clinical trial. Biol Psychiatry 1998;44:77-87.

9. Charney DS, Heninger GR, Sternberg DE, et al. Abrupt discontinuation of tricyclic antidepressant drugs: evidence for noradrenergic hyperactivity. Br J Psychiatry 1982;141:377-86.

10. Gauthier S. Managing discontinuation syndrome in patients with dementia. J Psychiatry Neurosci 2006;31(1):72.

11. Journal of Psychiatry and Neuroscience

Oglasi

One thought on “Kad svećenik glumi psihijatra: Zašto je opasno?

    Josip said:
    Kolovoz 9, 2016 u 5:09 am

    Psihijatri vam kažu da vas lječe lijekovima ako pogreše daju vam drugu terapiju.
    SVEĆENICI VAS ISKRENOM MOLITVOM IZLJEČE.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s