Lekcije Carla Sagana o smrtnosti i besmrtnosti

Posted on

a_3x-horizontalPročitajte dirljiv članak Sashe Sagan, Carlove kćeri o stvarima koje ju je učio otac, o njihovom zajedničkom životu i trudu da se sačuva njegova ostavština.

 

Živjeli smo u kamenoj kući boje pijeska sa ugraviranom krilatom zmijom i solarnim diskom iznad vrata. Činilo se kao nešto iz drevnog Sumera ili Indiane Jonesa ali u svakom slučaju to nije nešto što biste očekivali vidjeti na sjeveru New Yorka. Ovo pretpostavlja duboki kanjon i grad Itacu.  Na prijelazu prošlog stoljeća kuća je bila sjedište tajnog društva koje je djelovalo na Cornellu, zvano „Sphinx Head Tomb“, ali u drugoj polovici stoljeća dodane su neke spavaće sobe i kuhinja, a od 1980ih bila je pretvorena u privatnu kuću gdje sam živjela sa svojim prekrasnim majkom i ocem.

Moj otac, astronom Carl Sagan predavao je znanosti o svemiru i kritičko razmišljanje na Cornellu. U to vrijeme već je postao poznat i često se pojavljivao na televiziji preko koje je nadahnuo milijune sa svojom zaraznom radoznalosti o svemiru. No, unutar kuće, on i moja majka Ann Druyan pisali su knjige, eseje, scenarije i zajedno su radili na popularizaciji filozofije znanstvene metode umjesto praznovjerja, misticizma i slijepe vjere za koju su osjećali kako prijeti dominantnoj kulturi. Bili su veoma zaljubljeni – sada, kao odrasla osoba mogu vidjeti da je njihova profesionalna suradnja bila još samo jedan izraz njihovog ujedinjenja, druga vrsta vođenja ljubavi. Jedan od takvih projekata bila je trinaesta epizoda PBS-ove serije „Cosmos“ – čiji su moji roditelji koautori i moj tata je bio voditelj 1980. – a tema je bila reinkarnacija.

Nakon dana u osnovnoj školi dolazila bih kući i uronila u potop skeptičnih misli i svjetovnih  lekcija o povijesti svemira, jedan razgovor za drugim. Moji roditelji su bili strpljivi i zabavljeni beskrajnim nizom pitanja „Zašto?“, a niti jedan odgovor nije bio „Jer sam ja tako rekao“ ili „ Jednostavno je tako“. Svako pitanje je dobilo promišljen i pošten odgovor – čak i ona pitanja koja nisu imala odgovora.

Jedan dan, dok sam još bila jako malena, pitala sam oca o njegovim roditeljima. Majčine roditelje sam jako dobro poznavala ali sam htjela znati zašto nikada nisam upoznala njegove roditelje.

„Zato što su umrli.“, rekao je sjetno.

„Hoćeš li ih ikada ponovno vidjeti?“, pitala sam.

Pažljivo je razmotrio svoj odgovor. Konačno, rekao je da ga ništa više na svijetu ne bi razveselilo nego to da opet vidi oca i majku, ali da nije imao razloga i nije imao dokaza da bi podržao ideju o zagrobnom životu pa nije mogao podleći iskušenju.

„Zašto?“

Tada mi je rekao, vrlo nježno, kako može biti opasno vjerovati u neke stvari samo zato što bismo željeli da su istinite. Možete biti prevareni ako ne preispitujete sebe i druge  – posebno one ljude koji imaju autoritet. Rekao mi je da sve što je stvarno može podnijeti bilo kakvo preispitivanje.

Koliko se sjećam, ovo je prvi put da sam počela shvaćati trajnost smrti. Kada sam skrenula u neku vrstu egzistencijalne krize, roditelji su me tješili i hrabrili bez odstupanja od svog znanstvenog svjetonazora.

„Živa si upravo ovoga trenutka. To je nevjerojatna stvar.“, rekli su mi. Kada uzmete u obzir da je beskonačan niz bodlji na stazi koja vodi do bilo koje osobe koja je rođena, rekli su mi, moramo biti zahvalni da smo mi upravo mi, svake sekunde. Razmislite o ogromnom broju potencijalnih alternativnih svemira, gdje se na primjer vaši pra – pra – pra djedovi i bake nikada nisu upoznali i vi nikada ne biste postojali. Osim toga, imate zadovoljstvo življenja na planeti gdje ste evoluirali da dišete zrak, pijete vodu i volite toplinu najbliže zvijezde. Preko DNK ste povezani s generacijama čak i dalje, do svemira, jer se svaka stanica vašega tijela kuha u srcima zvijezda. Mi smo zvjezdana tvar, moj tata je slavno rekao i učinio da se tako i osjećam.

Moji roditelji su me naučili da iako nije zauvijek, življenje je istinski lijepa stvar za koju bi svatko od nas trebao osjećati ogromnu zahvalnost – upravo zbog toga što nije zauvijek. Ako bismo mogli živjeti vječno, život ne bi bio tako nevjerojatna stvar.

Kada sam imala sedam godina, odselili smo u drugu kuću, pet minuta dalje, u pripremi rođenja moga brata Sama. Stara kuća ostala je prazna neko vrijeme prije nego što su roditelji započeli proces renoviranja. Htjeli su prostor za čitanje, pisanje i surađivanje u miru. Renoviranje je dugačak proces, kao i uvijek. Ali kada je kuća nanovo lijepo uređena nije se mnogo koristila. Kratko nakon toga moj otac je postao blijed i osjećao se slabo. Pregled je zahtijevao krvni test čiji je rezultat bio vijest o rijetkoj bolesti krvi.

Preselili smo se u Seattle kako bi mogao dobiti tretman od najboljih liječnika. Remisija, ponovno oboljenje, presađivanje koštane srži; ponovno oboljenje, drugo presađivanje, remisija; ponovno oboljenje, presađivanje broj tri. I onda, na zimski solsticij 1996, otac je preminuo. Imala sam 14 godina.

Stara kuća ostala je napuštena i nekorištena, polako napunjena očevim radovima, rukom pisanim bilješkama, fotografijama, listama sa stvarima koje je trebalo obaviti, rođendanskim čestitkama, crtežima iz djetinjstva i izvješćima od kartica. Tisuće pojedinih stvarčica zatvorenih u visoke ormariće. Majka je tražila dom za ove rukopise i uspomene – dokaze o velikom životu kojega je živio veliki čovjek – ali niti jedna institucija ili sveučilište nisu bili spremni  dati im konzervacijsku skrb i značaj koji je ona osjećala da zaslužuju.

Kako su se mjeseci pretvorili  u godine, ona se posvetila nošenju očeve ostavštine, na neki način nastavljajući povezanost i suradnju i nakon njegove smrti. Kada je majka imala ideju o novoj verziji „Cosmosa“ četiri godine je išla na sastanke da bi dobivala odbijanje i odgovore „možda“. Tada je upoznala Setha McFarlane-a, tvorca „Family Guy-a“, koji je bio veliki ljubitelj tatinog rada. Sada, u velikoj mjeri zahvaljujući Sethu – novi „Cosmos“ je u tijeku. Sa mojom majkom na čelu i šarmantnim Neilom deGrasse Tysonom kao voditeljem, desetci milijuna više ljudi sada su izloženi raskošnoj znanosti i tatinom obliku radosnog skepticizma.

No, postoji nešto drugo što je Seth uradio za ostavštinu moga oca, a o tome se mnogo manje pisalo po društvenim mrežama: Učinio je mogućim da sav sadržaj iz stare kuće – svi eseji o nuklearnoj zimi, radovi o klimi Venere, nacrti ideja, dječački crteži o zamišljenoj međuzvjezdanoj misiji – budu sačuvani u Kongresnoj knjižnici SAD-a.

To je ogromna čast što me navodi da mislim kako je moj otac čak i u smrti doživio neku vrstu besmrtnosti – iako malene, ljudske, zemaljske besmrtnosti. To je nešto čemu se svaka osoba može nadati da će postići. Jednoga dana naša civilizacija će se raspasti. Kongresna knjižnica će biti ruševina – nečija aleksandrijska knjižnica. U krajnjem smislu, naša vrsta će izumrijeti ili se pretvoriti u nešto drugo i neće poštovati ono što smo mi poštovali. A onda, nekoliko milijardi godina kasnije, kada Sunce dobije svoj konačni kraj, sav život na Zemlji će umrijeti s njime.

Odrastajući, brzo sam naučila od svoga oca zašto stvarna besmrtnost nije moguća, ali ne mogu si pomoći da u 23. ili 24. stoljeću školarci pod staklom gledaju rukopis mog tate i osjete da je njegov život proširen na neki opipljiv način.

Svježeg, sivog dana prošlog studenog, tijekom tjedna kada bi bio njegov 79.rođendan, moja obitelj, naši prijatelji, mnogi kolege i studenti moga oca okupili su se u Washingtonu kako bi proslavili Zbirku Carla Sagana koju je uredio Seth Macfarlane i Arhiv Ann Druyan. No, kada sam ušla u masivnu katedralu povijesti Zemlje, bila sam preplavljena ne osjećajem besmrtnosti nego njezinom suprotnosti. Ispred poznatih primjeraka Gutenbergove Biblije shvatila sam: ovo nije spomenik vječnom životu nego mauzolej.

Na način na koji parovi nekada obnavljaju svoje zavjete, mi smo obnovili našu tugu. U tom trenutku je moj otac bio i tako živ u glavama onih koji su ga voljeli i tako bolno odsutan. Zagonetka o smrtnosti i besmrtnosti mi se kristalizirala taj dan u Kongresnoj knjižnici, ali to je jedan paradoks našeg malog mjesta u ogromnom svemiru o kojem su me moji roditelji prvi put učili u staroj kući, Sphinx Head Tomb-u.

Oglasi

One thought on “Lekcije Carla Sagana o smrtnosti i besmrtnosti

    […] Panorama, Lekcije Carla Sagana o smrtnosti i besmrtnosti, […]

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s