Efekt promatrača: Zašto ne pomažemo ljudima u nevolji?

Posted on Updated on

human6ti2piše: Administrator

Jedna od najpoznatijih studija iz socijalne psihologije inspirirana je umorstvom Kitty Genovese. Ovaj događaj iz 1964. godine je šokirao javnost i probudio zanimanje mnogih stručnjaka. 28-godišnja Kitty se vraćala s posla u 3 sata ujutro. Kada je iz auta krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao muškarac. Žrtva je vrištala i zvala u pomoć, no nitko od susjeda nije reagirao. Policija je stigla kad je Kitty već bila mrtva. Istragom je utvrđeno da je napad trajao oko 35 minuta, 38 svjedoka je čulo i vidjelo napad ali nisu ništa učinili. Tijekom istrage susjedi su objašnjavali kako nisu zvali policiju jer su bili uvjereni da je to već netko drugi učinio. Vjerojatno se pitate zašto.

John Darley i Bibb Latane su bili inspirirani za istraživanje pomaganja u hitnim slučajevima nakon ovog brutalnog umorstva. Oni su bili prvi koji su demonstrirali „efekt promatrača“ u svom laboratoriju. Efekt promatrača je psihološki fenomen koji se odnosi na slučajeve u kojima pojedinci ne pridaju značenje pomaganju osobi u nevolji zbog toga što su i drugi ljudi prisutni. Što je veći broj promatrača prisutan, to je manja vjerojatnost da će ugrožena osoba dobiti pomoć. Darley i Latane su napravili iskorak na način da su pretpostavili nešto obrnuto od uvriježenog mišljenja da postoji veća mogućnost da će nam se pomoći u situaciji kada smo okruženi većim brojem ljudi.

Efekt promatrača

Darley i Latane (1968) su odlučili provesti eksperiment da bi razjasnili ovaj fenomen. Sudionici su bili pozvani u laboratorij pod izgovorom da će sudjelovati u diskusiji o „osobnim problemima“. Svi su bili smješteni nasamo u izolirane kabine. Rečeno im je da će sa sugovornicima komunicirati preko interkoma. Ovo je, ustvari, bila samo varka iz razloga što sugovornika nije ni bilo, nego je sudionicima puštena snimka na kojoj „sugovornici“ pričaju o svojim problemima kao i snimka na kojoj jedan sugovornik ima epileptični napad i traži pomoć. Eksperimentalne situacije su bile takve da su sudionici mislili da imaju jednog sugovornika pa sve do četiri. Nakon što je puštena snimka osobe s epileptičnim napadom, istraživači su mjerili vrijeme koje je potrebno da sudionici pozovu pomoć za ugroženu osobu.

Rezultati su jasno pokazali: sudionici su sporije zvali pomoć za ugroženu osobu ako su vjerovali da imaju više sugovornika. Čini se da prisutnost drugih inhibira ljude u pružanju pomoći. Darley-eva i Latane-ova pretpostavka je bila potvrđena. Naravno, ljudi su mislili da će netko drugi pozvati pomoć.

Neki od sudionika nisu nikako intervenirali. Darley i Latane su izvijestili da su oni koji nisu ništa učinili po pitanju pomaganja, za razliku od onih koji su pozvali pomoć, bili u pojačanom stanju uzbuđenosti. Dakle, nije riječ o tome da nisu marili za unesrećenu osobu, dapače, osjećali su se jako nelagodno (tresle su im se ruke, znojili su se…). Neki su osjećali sram zato što nisu pomogli, drugi nisu htjeli pokvariti eksperiment u kojem je rečeno da sve mora ostati anonimno.

Darley i Latane smatraju da su tri procesa u podlozi efekta promatrača: nejasnost situacije (kada je situacija nejasna, pojedinac se oslanja na procjenu okoline, ako izostane reakcija iz okoline,pojedinac će zaključiti da je krivo procijenio situaciju te neće reagirati), strah od procjene (ako osoba procijeni da bi pomaganjem mogla naići na neodobravanje ili kritiku okoline, izostat će intervencija) i difuzija odgovornosti (osjećaj odgovornosti se smanjuje kako se povećava broj ljudi – ukoliko je osoba sama prisutna u nekoj situaciji, negativne posljedice nepružanja pomoći će snositi samo ona; ukoliko je više osoba prisutno u nekoj situaciji, negativne posljedice se dijele na sve prisutne). Dakle, nije riječ o zloj ljudskoj prirodi nego o psihološkim pojavama koje su svima svojstvene u odeđenim situacijama.

Važno je napomenuti da se ovo ne odnosi na sve ljude u svim situacijama. Naravno da postoje osobe koje će pružiti pomoć bez obzira na broj prisutnih osoba. Isto tako, važni su i drugi faktori koji utječu na brzinu pružanja pomoći unesrećenoj osobi. Ipak, važno je biti upoznat s ovim efektom jer su Beamon i sur. (1978) pokazali da su ljudi koji su upoznati s ovim fenomenom spremniji pomoći od onih koji nisu čuli za efekt promatrača.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s